Nema sumnje da svaki roditelj želi da se njegovo dijete lijepo vlada, ali nisu sigurni kako i odakle početi učiti ga lijepomu vladanju, tj. bontonu. Roditelj predstavlja odraz i model koji djeca promatraju i „kopiraju“ sve što roditelj čini. Dakle, ukoliko je roditelj blag, obazriv i ljubazan prema drugima dijete će usvajati taj model ponašanja. Dapače, ukoliko je roditelj grub ili drzak prema drugima, dijete će oponašati potonje. U svakom slučaju, roditelj treba nastojati i ustrajavati na tome da služi kao dobar primjer i model počev od svoga ponašanja, kako bi djetetu prenio to što želi – dobro ponašanje.
Svjesni smo da se sve osnovne stvari glede odgoja djeteta usvajaju u najranijoj dobi, jer se u suprotnome ponašanje u odraslijoj dobi znatno teže mijenja. Od trenutka rođenja, dijete je poput spužve i upija „sadržaj“ kojemu je izloženo.
Najučinkovitiji način kako djetetu predstaviti dobro ponašanje jeste da i sami (kao roditelji) primjenjujemo određene obrasce ponašanja. Moguće je smisliti brojne igrice, kako bi dijete kroz igru učilo, budući da djeca u ranoj dobi najbolje usvajaju materiju kroz igru i edukativno-zabavan sadržaj.
Dakle, počinjemo postepeno, od osnovnih pravila kojima su nas najčešće učili, primjerice: ne prekidati drugoga dok govori, kihnuti u lakat, reći “hvala” i “molim”, itd. Ne zaboravite pohvaliti dijete nakon svega dobroga što učini, a pritom i skrenuti pažnju ukoliko je učinilo nešto loše. Nakon izvjesnoga vremena, kada uočite da je vaše dijete spremno za novu “listu pravila”, krenite uvoditi složenije modele ponašanja, npr. kako se javiti na telefon, poštovati starije osobe, u prevoznom sredstvu ustupiti mjesto, ako je drugoj osobi prijeko potrebno, i sl. Ne zaboravite nagraditi/skrenuti pažnju na djetetov postupak. Jednostavno, razgovarajte sa djetetom o svemu.
Postoji još jedna stvar koju kao roditelji ne možemo izbjeći, a to je da ne možemo neprestano biti uz svoje dijete. S tim u vezi, dijete će zasigurno uočiti i vjerovatno usvojiti neke loše modele ponašanja iz vanjske okoline, poput pljuvanja na ulicu, bacanja stvari, nazivanja druge osobe pogrdnim imenom, itd. U tom slučaju, potrebno je ponekad i jasno reći “ne” na određeno ponašanje, no postoje i ostale metode, kao što smo pomenuli, a to je da sa djetetom popričamo i pitamo ga šta je mogao uraditi drugačije, kako bismo zajedno došli do tačke gdje ćemo uticati na promjenu ponašanja. Naravno, u odraslijoj dobi je odgoj dosta izazovniji, ali isto tako nije nemoguće promijeniti neke stvari. Kao i za sve drugo u životu, potrebno je mnogo strpljenja i mnogo pozitivnoga poticaja.
Stoga, kako bismo izbjegli problem kasnije, počnimo od rane dobi, kao od temelja, kako bismo obrazovali buduće generacije. Nagrada za strpljenje neće izostati, a dijete će odrastanjem uočiti prednosti onoga čemu ga je roditelj učio i redovito mu skretao pažnju na određeno ponašanje. Odgoj i lijepo vladanje su doista jedna od najvrednijih riznica koju sa sobom nosimo kroz cijeli život, jer sjetimo se da “lijepa riječ (ponašanje) i gvozdena vrata otvara”.
Trend današnjeg društva i većine roditelja je da njihova djeca moraju imati sve petice, biti odlikaši i ništa drugo. Svaka četvorka je postala tragična, a niže ocjene nezamislive. Živimo u surovom vremenu kapitalizma, gdje samo najbolji uspijevaju čime roditelji od malih nogu svojoj djeci stvaraju pritisak oni moraju biti najbolji radi svoje budućnosti. Razvijanje uvjerenja da dijete nije dovoljno dobro ukoliko nije najbolje je pogrešno. Sve su češći primjeri djece koja sebe smatraju nesposobnom i nedovoljno dobrom jer nisu istaknuta, nemaju određeni talenat te zbog toga nisu posebna. Taj osjećaj djeci stvara pritisak, manjak samopouzdnjanja i samim time naša djeca se ne osjećaju dobro, dok kod djece koja se trude i biti najbolja u nekoj oblasti isti osjećaj ima drugačiji efekat. Taj efekat se na takvu djecu odražava u vidu velikog stresa radi obaveza kojima su zatrpana, nisu opuštena i rijetko da se igraju i razvijaju svoju maštu, a igra je također veoma važna za razvoj djeteta.
Kao i odrasli ljudi koji su duže vremena izloženi stresu, pritisku i opterećenju, tako i kod djece može doći do različitih nus pojava izazvanih pritiskom od toga da moraju imati sve petice. Taj pritisak kod djece se ispoljava u vidu razdražljivosti, razočarenja, povlačenja u sebe, agresivnosti i sličnim negativnim stanjima. Najgori slučaj prouzrokovan ovakvim pritiskom kod djece može da se ispolji depresijom.
Veliku ulogu u ovom segmentu kod djece osim roditelja imaju i učitelji. S dobrom namjerom roditelji stavljaju svoju djecu pod pritisak, no učitelji mogu pomoći djeci kako zapravo naučiti učiti. Velika je razlika između glagola „učiti“ i „naučiti“. Znati razdvojiti bitno od nebitnog i naučiti djecu da naučeno primjenjuju u praksi. Djeca koja uče nešto samo zato da bi impresionirala svoje roditelje odličnim uspjehom u školi, neće imati zagarantovanu svijetlu budućnost i uspješnu karijeru. Svako dijete ima sklonosti prema određenim naukama, određene stvari neka djeca pamte brže, a neka sporije. Te stvari učitelji mogu uočiti na nastavi i prenijeti roditeljima. Roditelji kod kuće trebaju dozvoljavati svojoj djeci da ispoljavaju ljubav prema određenim predmetima i trebaju shvatiti da ukoliko dijete ne može naučiti neki predmet za pet, da ga to ne čini manje dobrim i poslušnim djetetom.
„Uči da znaš, a ne za ocjenu“ je kratka izreka koja mnogo toga govori. Time bi se roditelji trebali voditi prilikom odgajanja svoje djece. Ocjena ne mora nužno biti mjerilo znanja jednog djeteta, bitnije je naučiti djecu ispravnim i efikasnim metodama učenja da bi naučeno znanje ostalo u njihovoj memoriji i da bi znali naučeno primjenjivati u životu.
Dijete treba učiti da ne odustaje od svojih ciljeva, da teži uspjehu i neuspjehe doživljava kao izazove a ne poraze. Dijete treba usmjeriti na postizanje ciljeva i učiti da teži svojim ambicijama, ali isto tako da se nauči nositi sa porazom.
Većina roditelja vođena vlastitim bolnim iskustvom ima veliku potrebu zaštititi svoje dijete od proživljavanja istog. Različita razočarenja, nepostignuti ciljevi, nedostignuti rezultati mogu ostaviti određene posljedice na razvoj svakoga djeteta.
Zbog toga je rad sa malom djecom veoma bitan, gdje djeca kroz igru stiču osjećaj da ne mogu baš uvijek složiti sve kockice ili da neće uvijek iz prve poredati kockice na mjesto na kojem pripadaju. Savladavanjem tako malih prepreka u njihovoj glavi se stvara osjećaj upornosti za njihovim ciljem. To je upravo ono što ih čeka u životu. Igranjem različitih društvenih igara podstičete kod djece osjećaj da nije uvijek važno pobijediti već je važno dobro se zabaviti.
Postoje djeca koja ne podnose neuspjeh pa nervozno ispoljavaju činjenicu da nešto ne mogu. Jedna od metoda koja se pokazala uspješnom je razgovor s djecom gdje im kroz pimjere dajemo do znanja da nervoza neće pomoći da oni dođu do željenog cilja.
Iskušavajte granice svoje djece. Postavljajte im prepreke i posmatrajte njihovo ponašanje. Svi reagujemo drugačije, u drugačijim okolnostima. Ukoliko ne naučite djecu borbenosti, svaka prepreka koja im se desi uticat će na njihovo psihičko stanje, jer nisu imali potrebu boriti se.
Strah je česta pojava kod djece. Dijete koje ima strahove će se težiti javiti kako bi popravilo ocjenu ako nije dovoljno sigurno u svoje znanje. S druge strane, dijete koje je usmjereno na postizanje uspjeha svakako će pokušati popraviti ocjenu sve dok ne uspije u toj namjeri. Zbog toga je bitno savladati strahove svoje djece i bodriti ih za borbu kada doživljavaju određeni neuspjeh.
Poređenje sa drugom djecom kada su pitanju školski, sportski ili bilo koji drugi uspjesi je pogrešan pristup djeci. Kako odrasle osobe ne vole da se porede, tako ne vole ni djeca. Svi imamo različite sklonosti pa prema tome u različitim segmentima smo uspješniji dok u drugima i ne baš. Dozvolimo djeci da budu uspješni u onome što vole ne poredeći ih sa drugarima.
Pravo na izbor je zdrava i odrasla sredina za djecu. Kada dijete može samo da bira, onda se lakše bori za svoje ciljeve jer ima ohrabrenje za ostvarivanje vlastitih a ne Vaših ciljeva. Dječija motivacija i upornost se povećava jer se bori za ono što voli.
Upisivanje djece na sportsko-rekreativne aktivnosti pomaže djeci da nauče i gubiti i pobjeđivati. Osjećaj pobjede će ih naučiti motivisati da se uvijek bore za željeni cilj, dok osjećaj poraza će ih naučiti kako se nositi sa razočarenjem. Timski rad uči ih i solidarnosti, zato što je svaki pojedinac odgovoran za uspjeh grupe.
Kako znamo da smo ovisni o internetu? Onog trenutka kada umjesto druženja sa prijateljima biramo surfanje društvenim mrežama i kada vrijeme provedeno na internetu prevlada u odnosu na ostale aktivnosti u toku dana, sigurno smo postali internet ovisnici.
Prekomjerno korištenje interneta uzrokuje socijalnu izolaciju, tjelesno i mentalno iscrpljenje, što dalje utiče na porodične, socijalne, poslovne veze, kao i potpunu psihičku dekompenzaciju. Usamljene, povučene, nesigurne osobe su podobnije internet ovisnosti. Opasnost od internet ovisnosti vreba i djecu i tinejdžere, a da oni sami toga nisu ni svjesni, što nepovoljno utiče na njihov intelektualni razvoj te nepovoljno utiče na dinamiku i odnose u porodici.
Ponekad roditeljima može biti teže razlikovati pozitivnu upotrebu interneta od one negativne koja vodi u ovisnost. Ovo su neki znakovi koju upućuju na postojanje problema kod djece i mladih:
opadanje ocjena u školi i zanemarivanje školskih obaveza,
smanjivanje interesa za druženje s prijateljima i za ostale društvene aktivnosti,
tajnovitost i laganje o vremenu provedenom na internetu,
veća odstupanja u navikama spavanja (korištenje interneta noću, a spavanje danju).
Sada dolazimo do pitanja kako roditelji mogu pomoći ukoliko primijete ovisnosti o internetu kod djece?
Uvesti jasno pravilo o maksimalnom vremenu boravka djeteta na internetu.
Pratiti kako dijete koristi internet – najlakše je kad se kompjuter ili drugi medij drži u zajedničkom prostoru, dnevnoj sobi i da ga dijete koristi u vrijeme kada su i odrasli u toj prostoriji, jer tada roditelji imaju kontrolu, a dijete samokontrolu nad sadržajima na internetu.
Biti primjer svom djetetu – ukoliko dijete učimo da umjereno i funkcionalno koristi internet važno je da i roditelji svojim primjerom pokazuju isto.
Poticati zdrave navike i stilove života – roditelji bi trebali podržati dijete da se uključi u neki sport, u druženju s vršnjacima i sudjelovanju u različitim društvenim i kulturnim aktivnostima.
Virtualni svijet ima za svrhu učiniti nove informacije i znanja što dostupnijima te tako olakšati njihovo usvajanje, čime se obogaćuju naša posredna iskustva. Internet nikako ne može biti zamjena za naše stvarne socijalne kontakte, životne navike i osnovne životne potrebe. Međutim, ako se primijeti gubitak kontrole nad vremenom provedenim u virtualnom svijetu interneta i društvenih mreža i više važnosti daje virtualnom nego stvarnom društvenom životu, svakako treba potražiti stručnu pomoć.
Kako bi se dijete moglo osjećati slobodno da izrazi svoje nove i neobične ideje, nužno je da postoji topla emocionalna veza između roditelja i djeteta koja će zadovoljiti djetetovu potrebu za sigurnošću i pripadanjem. Jesper Juul, poznati danski porodični psihoterapeut kaže da je važno u obitelji njegovati ravnopravno dostojanstvo, a to znači da se uvažavaju osjećaji, mišljenja i ideje svih članova obitelji. Ako dijete smije reći što osjeća ili pokazati svoj crtež ili građevinu od Legića bez straha da će mu se netko rugati ili reći da je to loše, tada smo na dobrom putu ka stvaranju pozitivne atmosfere slobode, važne za kreativno ponašanje. U takvoj porodici dijete može biti ono što jest – autentično i iskazati svoje mišljenje, isprobati svoje ideje. Nadalje, djeca su po prirodi radoznala, imaju hiljadu pitanja o svijetu oko sebe. Postavljanje neobičnih pitanja je ključ za davanje neobičnih odgovora. Važno je poticati dijete da postavlja pitanja o svemu što ga okružuje, ali isto tako odgovoriti na pitanje – protupitanjem: “Što ti misliš?” Tek kada dijete kaže svoju ideju, može ga se uputiti da je provjeri kroz pokus ili u knjizi ili na Internetu. Također je dobro razvijati samostalnost kod djeteta i želju da, što god može, za sebe učini samo. Na taj će način naučiti potruditi se i sprovesti svoju ideju do kraja. Kad je djetetu dosadno, nemojte ga brzo ići zabavljati, nego mu uzvratite porukom: “Super, ako ti je dosadno, možeš smisliti sam neku sasvim novu igru!” Potičite dijete da isprobava nove vještine, da se igra predmetima na neuobičajeni način. Stavljajte ga u situaciju da mora riješiti neki mali praktični problem i pustite ga da se sam pomuči rješavajući ga (npr. omiljena igračka mu je na gornjoj polici i ne može se jednostavno dohvatiti – što će poduzeti kako bi došao do nje, naravno uz vaš nadzor da se ne ozlijedi). Izrađujete s djetetom vlastite igračke (kućice za lutke, garaže, ceste, aerodrome, slikovnice…). Pitajte dijete od čega sve može izraditi odjeću za svoju lutku ili što mu sve može poslužiti kao garaža za aute. Osluškujte djetetove interese i pomažite mu da se bavi onim što ga zanima. Tako razvijate intrinzičnu motivaciju. Nemojte pohvaljivati konačni proizvod (“Kako si ovo lijepo nacrtao!”), nego pohvalite trud koji je dijete uložilo, ustrajnost, originalnost onog što je napravilo, hrabrost da pokuša nešto novo! Budite model svom djetetu, tako da se i vi hrabro zalažete za svoje ideje, da ustrajno završavate poslove i kad naiđete na problem. I za kraj, neka u djetetovom okruženju bude više raznovrsnih materijala nego gotovih igračaka.
Možete li usporediti današnju generaciju djece i prijašnje generacije, kakve promjene uviđate?
Praksa pokazuje da su današnja djeca u prosjeku bolja na području spoznajnog razvoja, ali pokazuju slabije rezultate na području motorike i socio-emocionalnog razvoja. Sasvim je jasno da je usporeniji razvoj motorike rezultat dugog sjedenja djece pred računalom, tabletom pa čak i za stolom. Sve manje djece trči po parkovima, penje se na drveće, skače, vrti se, prakticira sportove. Olovke, bojice i kistove zamijenio je kompjutorski miš, koji traži ograničene motoričke pokrete i ne omogućava razvoj preciznih motoričkih vještina pisanja, crtanja, rezanja, piljenja, lijepljenja i sl. Nadalje, velik broj roditelja, štiteći djecu od neugodnih emocija, propušta naučiti ih strpljenju, poštivanju društvenih pravila, suosjećanju, dogovoru, suradnji, nošenju s neuspjehom, optimizmu. To su kompetencije vezane uz emocionalnu inteligenciju. Važno je imati na umu da mi, roditelji, nismo prijatelji djece, već njihovi odgajatelji, koji bi trebali, uz puno ljubavi, poštovanja i razumijevanja, usmjeravati dijete u pravom smjeru, u skladu s vlastitim vrijednostima.
Prije nekoliko godina sam s kolegama provela istraživanje o kreativnosti kod djece predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta. Pokazalo se da je stupanj kreativnosti veći kod predškolske djece nego školske djece, osobito na području fluentnosti (produkciji novih ideja). To bi moglo ukazivati na činjenicu da mala djeca imaju veliki kreativni potencijal, samo ga moramo znati njegovati i poticati.
Poticajni roditelji su oni koji poštuju djetetovu osobnost, no istovremeno postavljaju razumne granice kako bi zaštitili dijete od opasnosti i razvili empatiju te socijalne vještine potrebne za život u zajednici. Takvi roditelji prate što njihovo dijete zanima i pružaju mu prilike da isprobava svoje mogućnosti, vježba kompetencije i razvija pozitivnu sliku o sebi.
Na prošloj konferenciji Mliječni zub tema su bila darovita i talentirana djeci. Postoji li razlika između ta dva pojma?
Definicija darovitosti ima jako mnogo i stručnjaci se još nisu usuglasili koja bi bila opće prihvaćena. Međutim, najčešće se koristi definicija J. Renzullija, koja kaže: “Darovitost je sklop osobina, visokonatprosječnih općih ili specifičnih sposobnosti, visokog stupnja kreativnosti i motivacije koji darovitima omogućava razvijanje izvanrednih kompetencija i dosljedno postizanje izrazito natprosječnog postignuća i/ili uratka u jednome ili u više područja.” Pri tome bi talent bio iznimna sposobnost osobe za neko područje, koji ne mora biti praćena kreativnošću. Međutim, u engleskom govornom području često se ta dva pojma izjednačavaju. Važno je imati na umu da je potrebna poticajna okolina (roditelji, škola, vršnjaci, mentori), motiviranost, ustrajnost, samopouzdanje i regulacija emocija kako bi potencijalna darovitost ili talentiranost prerasla u izvrsnost ili ekspertnost u određenom području. Bez podrške okoline darovita djeca ne mogu razviti u potpunosti svoje potencijale. Istraživanja pokazuju da preko 50 % učenika s natprosječnim sposobnostima NE prolaze dobro u školi (Hoover-Schultz, 2005).
Jesu li sva djeca potencijalno darovita? O čemu sve ovisi koliki će potencijal dijete iskoristiti?
Kao darovitu djecu stručnjaci izdvajaju 1-3% populacije kod kojih se uočavaju visoko iznadprosječne sposobnosti, kreativnost i specifične osobine ličnosti. To su također djeca s posebnim obrazovnim potrebama, kao i djeca s teškoćama. Prema istraživanju Mense – od 1000 djece – 20-ero ih je darovito. No, na kraju obrazovnog sustava ostaje ih samo troje. Pitanje je gdje je nestalo onih 17? Nažalost, obrazovni je sustav često jedan od razloga podbačaja darovitih učenika. Obično im je na početku previše lagano te ne uspijevaju razviti upornost, trud i sposobnost nošenja s neuspjehom. Nemaju dovoljno izazova pa im je dosadno na nastavi i gube interes za školu i učenje. Kasnije, u višim razredima osnovne škole je to teško nadoknaditi. Istraživanja također pokazuju da su popustljivi roditelji te problemi u obitelji čest uzrok podbačaja darovitih učenika. S druge strane, roditelji koji postavljaju razumne granice, razvijaju kod djece akademske vrijednosti kao što su: radoznalost, ulaganje truda, traženje izazovnih zadataka, učenje, pozitivno utječu na uspješnost svoje darovite djece. Vršnjaci koji su uspješni i zainteresirani za učenje također pozitivno utječu na svoje darovite prijatelje.
Što biste naveli kao generalni problem današnjem pristupu djeci?
Ako govorimo o roditeljima, mislim da je glavni problem nedovoljno vremena za bavljenje s djecom, različitost pristupa odgoju te nekompetentni savjeti različitih “kvazi” stručnjaka, stavovi roditelja da su oni prijatelji djece te da djecu treba zaštititi od svih potencijalnih stresora i učiniti im život sretnim. Naravno da svi roditelji žele da im djeca budu generalno sretna, no to ne znači da ih treba “držati pod staklenim zvonom”. Djeca se moraju, u razumnim granicama, suočiti sa svim emocijama i naučiti se nositi s njima, prevladati teškoće, doživjeti da “nakon kiše dolazi sunce”. Sviđa mi se misao Jespera Juula: “Poticajni roditelji su kao svjetionici, koji u pravilnim razmacima daju signale gdje dijete treba broditi”.
Naš projekat “Mali ambasadori Sarajeva” jedinstven u BiH jer primjenjuje cjelovit pristup u radu sa djecom. Različitim temama koje zanimaju djecu (historija, geografija, kultura, tradicija, religija…) pristupamo koristeći nove metode i pristupe. Želimo razviti kritičko mišljenje i kreativno rješavanje problema. Važan nam je i razvoj emocionalne inteligencije i socijalnih vještina. Potičemo prezentacijske sposobnosti i vještine učenja. Nastojimo našim polaznicima pružiti mjesto gdje će moći maksimalno iskoristiti svoje intelektualne sposobnosti te istraživati različita područja znanosti i umjetnosti. Želimo im prenijeti stav da se svaki problem može riješiti ako si uporan, da smo jači kad surađujemo te da u svakom danu trebamo naučiti i probati nešto novo. Kod djece mlađe dobi najvažnije je podržavati radoznalost, kreativnu slobodu i ustrajnost. Stariju djecu želimo usmjeriti da svojim sposobnostima doprinesu društvu kroz neke projekte u koje će se uključivati. Pri tome je važan razvoj organizacijskih sposobnosti, vještina strateškog planiranja i samokontrole.
Koliko su škole poticajna mjesta za današnju djecu, a koliko izvor frustracija? Što biste savjetovali učiteljima u školi, na čemu da više inzistiraju, na čemu manje?
Istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu u suradnji sa zagrebačkim Filozofskim fakultetom, pokazalo je da samo 35% petaša i 16% osmaša voli ići u školu. Različiti stručnjaci smatraju da je prevelika količina gradiva za učenje napamet, a premalo zadataka koji traže “više misaone funkcije” kao što su analiziranje i kritička procjena, povezivanje različitih lekcija, kreiranje nečeg novog, primjena stečenog znanja u svakodnevnom životu. Djeca moraju znati zašto nešto uče i kako će im to koristiti u realnom životu, u protivnom im je učenje besmisleno. Istraživanja pokazuju da su djeca uspješna u školi ako su povezana s nastavnicima i kolegama u razredu, ako imaju osjećaj pripadnosti i uvažavanja te mogućnost barem djelomičnog utjecaja na kurikulum i način izvršavanja zadataka. Osim toga, nastavnici koji vole svoj predmet prenose svoj entuzijazam na učenike. Za veće zadovoljstvo učenika školom važno je i da se učitelji stručno usavršavaju, koriste moderne tehnologije i da odnos nastavnik-učenik bude recipročan, odnosno da je nastavnik svjestan da i on može učiti od učenika.
Kako se nositi s činjenicama da djeca ne mogu upisati srednju školu po izboru ako nemaju 5,0. Koliko je realno da postoji toliko puno učenika s 5,0? Kako sve to utječe na djetetovu psihu i na cijelu obitelj?
O problemu preplavljenosti “odlikaša” u osnovnim školama govori se već 30-tak godina. Realno je da se većina sposobnosti u populaciji raspoređuje prema normalnoj distribuciji, što znači da najviše ima prosječnih učenika (oko 50 %), a izuzetno uspješnih i manje uspješnih ima oko 25%. To znači da bi “odlikaša” moglo biti najviše 25 – 30%. No, ovaj trend je jako teško ispraviti jer bi tražio značajne zaokrete u načinu ocjenjivanja učenika. Nekoj djeci je zaista teško zadovoljiti kriterije apsolutnih odlikaša, dok su drugima kriteriji u školi prelagani, pa se prvi put susreću s težim zahtjevima tek u srednjoj školi. Poseban problem imaju darovita djeca, koja su često usmjerena na nekoliko područja (predmeta) i u njima su odlični, dok su u ostalim predmetima prosječni jer ih ne zanimaju. Takva djeca imaju problem upisati se u željene gimnazije, usprkos izvrsnosti u određenom području jer nemaju prosjek 5,0. Općenito se stres i frustracija učenika i roditelja povećava u 7. i 8.razredu, a ono što je apsolutno neprihvatljivo jest interveniranje roditelja za višu ocjenu svog djeteta kod nastavnika. Time se odgovornost za ocjenu prebacuje na nastavnika, a sprječava se razvoj vještina samoregulacije učenja učenika.
Čitamo da je među djecom toliko slučajeva depresije kao nikad prije? Imate li ideju što je razlog tome i što bi se trebalo dogoditi da se takvo stanje promijeni?
Američki psiholog Seligman proveo je opsežno dugogodišnje istraživanje američke djece i zaključio da je preko 30% djece razvilo depresivan pogled na život. Smatra da je to naučeno ponašanje i razmišljanje, a rezultat je trenda da se intenzivno potiče samopouzdanje djeteta kroz neutemeljeno pohvaljivanje. Naime, niz godina su se savjetovali roditelji da hvale djecu za sve što naprave. Pohvale su često bile neselektivne. Djeca su se štitila od osjećaja neuspjeha kroz nezasluženo hvaljenje produkta njihovog rada. Na taj su način djeca postala nespremna na situacije neuspjeha i razvila su depresivan odnos prema životu. Seligman je kreirao program razvoja optimizma, kroz zanimljive vježbe i diskusije, pomoću kojih se depresija kod djece upola smanjila. Djecu treba pohvaliti za proces, aktivnost, a ne proizvod rada. Potrebno je pohvaliti kad dijete pokaže interes, radoznalost, upornost, trud, izbor težih zadataka, borbenost, učenje, razvoj.
