Trend današnjeg društva i većine roditelja je da njihova djeca moraju imati sve petice, biti odlikaši i ništa drugo. Svaka četvorka je postala tragična, a niže ocjene nezamislive. Živimo u surovom vremenu kapitalizma, gdje samo najbolji uspijevaju čime roditelji od malih nogu svojoj djeci stvaraju pritisak oni moraju biti najbolji radi svoje budućnosti. Razvijanje uvjerenja da dijete nije dovoljno dobro ukoliko nije najbolje je pogrešno. Sve su češći primjeri djece koja sebe smatraju nesposobnom i nedovoljno dobrom jer nisu istaknuta, nemaju određeni talenat te zbog toga nisu posebna. Taj osjećaj djeci stvara pritisak, manjak samopouzdnjanja i samim time naša djeca se ne osjećaju dobro, dok kod djece koja se trude i biti najbolja u nekoj oblasti isti osjećaj ima drugačiji efekat. Taj efekat se na takvu djecu odražava u vidu velikog stresa radi obaveza kojima su zatrpana, nisu opuštena i rijetko da se igraju i razvijaju svoju maštu, a igra je također veoma važna za razvoj djeteta.
Kao i odrasli ljudi koji su duže vremena izloženi stresu, pritisku i opterećenju, tako i kod djece može doći do različitih nus pojava izazvanih pritiskom od toga da moraju imati sve petice. Taj pritisak kod djece se ispoljava u vidu razdražljivosti, razočarenja, povlačenja u sebe, agresivnosti i sličnim negativnim stanjima. Najgori slučaj prouzrokovan ovakvim pritiskom kod djece može da se ispolji depresijom.
Veliku ulogu u ovom segmentu kod djece osim roditelja imaju i učitelji. S dobrom namjerom roditelji stavljaju svoju djecu pod pritisak, no učitelji mogu pomoći djeci kako zapravo naučiti učiti. Velika je razlika između glagola „učiti“ i „naučiti“. Znati razdvojiti bitno od nebitnog i naučiti djecu da naučeno primjenjuju u praksi. Djeca koja uče nešto samo zato da bi impresionirala svoje roditelje odličnim uspjehom u školi, neće imati zagarantovanu svijetlu budućnost i uspješnu karijeru. Svako dijete ima sklonosti prema određenim naukama, određene stvari neka djeca pamte brže, a neka sporije. Te stvari učitelji mogu uočiti na nastavi i prenijeti roditeljima. Roditelji kod kuće trebaju dozvoljavati svojoj djeci da ispoljavaju ljubav prema određenim predmetima i trebaju shvatiti da ukoliko dijete ne može naučiti neki predmet za pet, da ga to ne čini manje dobrim i poslušnim djetetom.
„Uči da znaš, a ne za ocjenu“ je kratka izreka koja mnogo toga govori. Time bi se roditelji trebali voditi prilikom odgajanja svoje djece. Ocjena ne mora nužno biti mjerilo znanja jednog djeteta, bitnije je naučiti djecu ispravnim i efikasnim metodama učenja da bi naučeno znanje ostalo u njihovoj memoriji i da bi znali naučeno primjenjivati u životu.